-Četvoročlana porodica Save i Milice Bigović, iz naselja Trudbenik nadomak Nikšića, živi u truloj baraci, na kojoj krov prokišnjava, a stolarije kao da nema. Imaju dva sina, od osam i sedam godina, i izdržavaju se od 150 eura materijalnog obezbjeđenja porodice. U razgovoru za ,,Dan” Milica nam je ispričala da u naselju žive osam godina i da se za to vrijeme situacija samo komplikovala, tako da je stanje sada katastrofalno.
- Objekti u kojima živimo prokišnjavaju, iz kanalizacije u zajedničkim kupatilima, koja koristi i po nekoliko porodica, izlaze pacovi i bubašvabe. Strahujemo od zaraze a nemamo sredstava da sprovedemo deratizaciju i dezinsekciju. Krovovi su od lesonita, dotrajali od sunca i kiše, pa kada pada skoro da nam je ljepše napolju nego u svojim domovima. Drveni plafoni propuštaju svaku kap vode. Uz svu muku i neuslove, više od dvije godine smo bez struje. Djeca uče uz šteriku. Živimo kao u sedamnaestom vijeku, kaže Milica Bigović.
Ona naglašava da je glavni razlog isključenja sa elektrodistributivne mreže taj što nijesu bili u mogućnosti da plaćaju račune koji su bili enormno visoki.
- Nemoguće je da sa osnovnim uređajima u domaćinstvu možemo potrošiti 100 eura mjesečno. Račune kao da su napamet pravili, a ne da su računali stvarnu potrošnju, kaže Bigović.
Ona naglašava da su obraćanja nadležnim opštinskim i drugim službama za pomoć bila brojna, ali da se niko od njih nije udostojio da im pomogne.
- Sve se završavalo samo na obećanjima. Predstavnici opštine Nikšić obišli su nas prije tri i po godine, popisali materijal neophodan za sanaciju baraka, ali se sve završilo na tome. Obećali su da će dopremiti blokove da ojačaju daščane zidove, te da će dotrajali lesonit na krovu zamijeniti limom, kao i ulazna vrata i prozore na barakama. Ulazna vrata na barakama zaprečujemo drvima, kao što stočari zatvaraju stoku, jer ih ne možemo zaključati kao sav normalan svijet, kaže Bigovićeva.
Ističe da joj najteže od svega pada to što djeci teško da može obezbijediti normalan život i deset dana tokom mjeseca, tako da su preostalih dvadeset više gladni nego siti.
– Sa 150 eura socijale i dječijeg dodatka teško da možemo prehraniti se i deset dana u mjesecu. Istina, kada bismo jeli samo priganice i suv hljeb moglo bi nam cijeli mjesec potrajati. Teško je djeci objasniti da hrane nema. Duša me često zaboli jer u kući nemam ni kilogram brašna da bih hljeb zamijesila ili makar 50 centi da bih ga kupila u pekari, kaže Milica.
Uz sve to, kako naglašava, neohodno je platiti vodu, komunalije, i djeci obezbijediti pristojne uslove za školovanje.
- U školi ih niko ne pita da li imaju ili ne novca za školski pribor, za radne listiće i sve što im je neophodno za redovno školovanje, kaže Milica Bigović. Dodaje da im teško pada što su ih nadležne opštinske institucije zaboravile, i ne okreću se na njih.
- Čistim stanove, ulaze ili održavam higijenu u nekom od ugostiteljskih objekata, kako bih zaradila makar dnevnicu, i djeci obezbijedila koliko toliko pristojnije uslove za život. Ipak, sve je manje privatnika koji angažuju nekoga za bilo koju vrstu posla, jer zbog nemaštine sami završavaju poslove, kao bi smanjili izdatke, kaže Bigović.L.N.